Kada sam sredinom novembra prošle godine dobio telefonski poziv iz Uredništva „Dana” u vezi sa nekim putovanjem koje se planira, teško da sam mogao pretpostaviti o čemu je zapravo riječ i o kakavom je zadatku riječ. Nekoliko sati kasnije, a nakon sastanka sa urednicima, potvrdio sam učešće i time svoj odlazak u vodeće kineske gradove, iskreno, jedva čekajući susret sa zemljom koja, barem onoliko koliko sam mogao da vidim, fascinira svakog ko je imao priliku da je posjeti.

Ljubazni domaćini iz Ministarstva inostranih poslova NR Kine potrudili su se da nam predstave svoju državu u najboljem svjetlu, odgovarajući na sva pitanja i otklanjajući sve nedoumice.

Studijski put, organizovan za ekipu novinara iz Crne Gore, uključivao je posjete Pekingu, Šangaju i Ningbou (dok se za prva dva grada očekuje da će posjetilac biti oduševljen, treći je crnogorskoj javnosti možda manje poznat, ali je ne manje interesantan).

Nakon leta preko Istanbula, te decembarske noći ugledali smo svjetla Pekinga. Ono što sam znao jeste da je to grad sa 14,5 miliona stanovnika u širem području, da je drugi najveći grad u Kini poslije Šangaja. Ali, ono što sam vidio nije bio samo saobraćajni centar sa mnoštvom pruga, puteva i auto-puteva. Odavao je utisak grada koji ima dušu.

Mada rijetko ko priča engleski jezik, a i internet je cenzurisan i većina servisa koje koristimo ne rade bez VPN-a, to nekako i ne djeluje kao veliki problem (inače, našli smo rješenje kako da imamo „uobičajene” mobilne aplikacije, koristeći stranu SIM karticu koju je velikodušno ustupio jedan od kolega).

Poruka na Instagramu od jednog mog prijatelja iz Beograda koji mi je, kada je čuo gdje putujem, kazao da idem u sasvim drugi svijet, djelovala je sasvim realno kada čovjek dotakne kinesko tlo. Peking nije ono na šta čovjek obično nailazi kada obilazi gradove na Zapadu, uprkos tome što svjetla velegrada podsjećaju na bilo koju veliku zapadnu metropolu. Radnim danima poslije 22 časa rijetko koga ima na ulici, većina barova i restorana van gradskog centra su zatvorena. Ali, čak i sam prolazak gradskim centrom je više nego zanimljiv, posebno kada je u pitanju poslovni dio.

Obilazak je uključivala posjetu državnoj televiziji koja pored svoje izvanredne opremljenosti ostavlja bez daha i po arhitektonskom rješenju centralne zgrade. To je zapanjujući objekat od čelika, betona i stakla koja dominira centrom poslovnog dijela Pekinga. Izdižući se iz zajedničke platforme, dvije kule se naslanjaju jedna na drugu i na kraju spajaju u konzolu od 75 metara.

Na sastancima u Ministartstvu inostranih poslova Pekinga istaknuto je da je Crna Gora blizak prijatelj, sa kojim se njeguju odlični odnosi.

Potpredsjednik kineske Asocijacije za javnu diplomatiju Čen Juming je istakao da je inicijativa „17 plus 1” predstavlja strateški model saradnje sa zemljama srednje i jugoistočne Evrope, te da je sve veće prisustvo kineskih investicija u regionu dobar pokazatelj.

– Crna Gora i Kina su prijateljske zemlje, a postoji prostor za dalje jačanje ekonomske saradnje – naveo je Juming u razgovoru sa crnogorskim novinarima.

Naravno, u kontaktu sa većinom „običnih ljudi”, teško da ko zna gdje je Crna Gora. Situacija je, međutim, drugačija kada se pomene Jugoslavija – sjećanje na maršala Tita i dane jugoslovenskog bratstva i jedinstva i dalje postoji. Tu je i sjećanje na jugoslovenske partizanske filmove, i nezaboravnog Valtera - glumca Velimira Batu Živojinovića.

Put se nastavlja kroz Zabranjeni grad i impozantni Kineski zid. Uprkos protoku vremena, posjeta Zabranjenom gradu daje sasvim jasan utisak bogatstva i moći starih kineskih careva, a zaključak se nameće sam od sebe – koliko je moćna i uticajna civilizacija od preko 4.000 godina istorije.

Slično je i na Kineskom zidu, gdje prosto nijesam odolio izazovu da izdignem navijački šal omiljene Crvene zvezde. Jednostavno, osjećaj je kao da ste na krovu svijeta.

Poseban utisak ostavio je Ningbo – grad sa preko osam miliona stanovnika. Domaćini su priredili noćno krstarenje brodom turističkom lukom, što je sjećanje koje ostaje do kraja života. Inače, gradski predstavnici su nam rekli da je Ningbo trenutno jedna od najvećih luka u svijetu a da je na trećem mjestu po prometu. Na takvim mjestima, zaista postaje jasno koliko je moćan kineski ekonomski i tehnološki aparat.

Na kraju – Šangaj. Teško je u nekoliko riječi opisati susret sa tim gradom. Prema podacima iz 2015.godine u samom gradu je živjelo 24.152.700 stanovnika, a u širem području oko 34.000.000 stanovnika. Šangaj je, inače, najveći saobraćajni, trgovinski i industrijski centar zemlje.

Fascinira pogled noću sa televizijskog tornja „Orijentalni biser”. Priređeno je i dnevno razgledanje grada sa Šangajskog tornja, koji je sa 632 metra vine najviši neboder u Kini.

Neki od problema u Šangaju još nisu riješeni, kao što su prenaseljenost, buka, zagađenost vazduha i rijeke. Grad je 1996. godine proglašen za jedan od ekološki najugroženijih na svijetu. Uprkos tome što to zaista djeluje kao čitav niz ozbiljnih problema, nepodijeljen je utisak da su Kinezi na dobrom putu da ih riješe.

MARKO VEŠOVIĆ

---

Svakodnevni život normlan, uprkos virusu
Kina je nedavno saopštila da će zbog epidemije korona virusa odložiti sastanak Narodnog kongresa koji je bio planiran za sledeći mjesec. Inače, od 1978.godine jednom godišnje održavaju se sastanci Narodnog kongresa, a ovo tijelo odobrava odluke Komunističke partije Kine. Ovog puta, međutim, došlo je do odlaganja.
Uprkos virusu, ljudi se trude, posebno u velikim urbanim centrima, da se svakodnevni život odvija što je normalnije moguće.
Prema pisanju svjetskih medija, više od 77. 000 zaraženo je a skoro 2.600 ljudi je preminulo. U Kini se virus pojavio krajem prošle godine.